Poštovani, trenutno čitate vesti iz arhive.
Alo! ima novi sajt! Kliknite ovde i pogledajte najnovije vesti!
alo.rs Reportaža/Srbija

PETAR GARĐANSKI (62), BESKUĆNIK

INTERVJU NEDELJE: Biću srećan ako za Božić pojedem paštetu!

Autor: Jelena Jokanović | 05.01.2014 - 20:45:00h | Komentara: 18

Rođeni Beograđanin Petar Garđanski 1990. godine je krenuo trbuhom za kruhom u Rusiju. Radio je kao električar u firmi “Beogradska elektromontaža”, kada su mu rekli da bira: ili će ići u Sibir ili će dobiti otkaz. Prihvatio je da ide jer je trebalo izdržavati suprugu i pastorku. Tamo je proveo 18 godina, a firma je u međuvremenu propala, kao i njegov brak. Kada se vratio, više nikome nije bio potreban. Ostao je bez doma, u koji je godinama ulagao, porodice. Već godinama spava gde stigne, a u narodnoj kuhinji dobija tek pola obroka, jer zvanično nije na spisku.

Kada ste ste vratili u zemlju?
- Vratio sam se u martu 2009. godine. Ostarilo se, više nisam mogao da radim posao električara jer to zahteva neprestani rad po 10 i više sati. Ja to više nisam mogao. Šta ću, došli su neki mlađi. A i uželeo sam se rodne grude.

"Trenutno sam u nekoj napuštenoj kući na Južnom bulevaru koju delim sa još šestoricom cimera": Petar Garđanski | Foto: Željko Šafar

 Šta ste zatekli kada ste se vratili?

- Zatekao sam nedovršenu kuću, za koju sam godinama slao novac da se završi. To je inače suprugina kuća, ali kada je pastorka ostala u drugom stanju, rešio sam da kuću proširim zbog deteta. Sav novac koji bih zaradio slao sam da se ta kuća završi i ne žalim. Sebi bih ostavljao tek toliko da imam za sapun, cigarete i hleb. Zatekao sam pustoš bez vrata i prozora, a pastorka nije želela ni da čuje za mene. Ne bih ja ni ostajao, trebao mi je krevet na nekoliko dana dok se ne snađem, ali nije popuštala. Potpuno sam se razočarao jer je to dete koje sam ja podizao.
 
Šta je supruga na to rekla?
- Ona je u Rusiji. Došla je 1995. da me poseti i ostala da radi. Mi već godinama nismo zajedno, putevi su nam se razišli. Nije se ništa ni pitala.
 
Gde danas živite?
- Gde stignem. Kada sam se vratio u zemlju, a pastorka nije želela da me primi, dugo vremena sam živeo u starim vagonima na železničkoj stanici. Trenutno sam u nekoj napuštenoj kući na Južnom bulevaru koju delim sa još šestoricom cimera. Beograd je pun takvih kuća i uvek možete pronaći neku za smeštaj.
 
Da li su se vlasnici tih kuća nekada vraćali i izbacili vas?
- To mi se nije dešavalo, ali život nas beskućnika je nomadski i mi se stalno selimo. Oterali su nas iz prostorija nekadašnje očne klinike u Višegradskoj kada je zgrada počela da se renovira, a u tom trenutku je tamo živelo nas 15.

Dnevno sledovanje:  Dva jajeta, hleb i pašteta

Dnevno sledovanje: Dva jajeta, hleb i pašteta | Foto: Željko Šafar

 Kako se hranite?

- U narodnoj kuhinji, ali dobijam samo pola obroka. Nisam na njihovom spisku jer nemam dokumenta. Kada dođe kombi sa hranom, ja im pomognem da unesu unutra i dobijem veknu hleba, dva jaja, nekad paštetu. Ako stignem, odem u kuhinju u Francuskoj ulici, koja je pri Crkvi. Tu dobijem jedan ceo topli obrok.
 
Je li to dovoljno, da li gladujete?
- Meni je dovoljno, nisam ješan. Terenski radovi su me naučili da ponekad danima ne jedem ništa. Nemaš vremena, radiš. Ili te ne plate na vreme, nemaš ni cvonjka, dešavalo se.
 
Da li ste u Rusiji zarađivali više nego ovde?
- Kada sam prvi put došao u Srbiju posle šest meseci, ovde su ljudi primili tek jednu platu, dok su nas redovnije isplaćivali. I tamo su devedesete bile teške, ali bolje nego ovde. Imali smo i terenski dodatak, tako da sam imao više nego što mi je trebalo, a sve preko slao sam kući. Firma je u međuvremenu propala, ali ja sam ostao i počeo privatno da radim. Za dva meseca, koliko sam radio na jednoj zgradi, zaradio sam više nego što mi je bila godišnja zarada u firmi.
 
Od kada ste vratili, od čega živite?
- Nemam nikakvih primanja. Pravo na penziju, naravno, nemam. Čekam rešenje suda o razvodu kako bih konkurisao za socijalnu pomoć. Sve dok sam u braku, to pravo ne mogu da ostvarim jer supruga ima primanja. Do skoro nisam imao ni ličnu kartu, nekako sam skupio za to, pa će moći da me stave na spisak narodne kuhinje.
 
Jeste li pokušali da nađete neki posao?
- Posla nema ni za lek. Ko će mene ovakvog da primi? Ponekad me neko od poznanika preporuči da uradim elektriku u nekom stanu, ali to traje dan, dva, a zarada je svega nekoliko stotina dinara.

„Radujem se svakom novom danu koji osvane, a ja sam  još uvek tu“

„Radujem se svakom novom danu koji osvane, a ja sam još uvek tu“ | Foto: Željko Šafar

 Kako ste proveli Novu godinu?

- Pravo da vam kažem, prespavao sam je. Nameravao sam da odem da slušam Cecu, ali kada sam se konačno ugrejao, više mi se nije išlo van.
 
Da li su vam cimeri bili tu i postoji li uopšte druženje među vama ili vas samo spaja ista muka?
- Nisu, svi su nekud otišli. Slabo je druženje, uglavnom je svako za sebe, svako gleda svoju muku i ide svojim putem. Pozdravimo se i to je to. Svako vodi svoju bitku da preživi.
 
Ide i najradosniji hrišćanski praznik, Božić, kako ćete ga provesti?
- Nemam planove, verovatno isto. Ako budem našao neka drvca da založim vatru i dobijem neku paštetu, biću srećan.
 
Kako ste ranije slavili Božić?
- U krugu porodice, kako i treba. Sve je bilo po JUS-u (smeh). Badnjak, slama, prase na stolu, česnica i kolači. Svečani ručak sa porodicom je bio važan čin, naročito zato što je ćerka bila mala.
 
A u Rusiji, daleko od porodice?
- Tamo dosta skromnije. Bez porodice to nije imalo mnogo smisla. Tek poneku grančicu badnjaka bih okačio na zavesu, a praznična trpeza meni samom nije bila potrebna. I sada sam sam, a baš bih voleo da imam s kim da proslavim najradosniji hrišćanski praznik.
 
Ima li radosti u vašem životu?
- Radujem se svakom novom danu koji osvane, a ja sam još uvek tu.


Državu klošari ne zanimaju

Koliko se država interesuje da vam pomogne?
- Politika me vrlo malo interesuje, da li ću i kako da preživim zavisi samo od mene. Ali bilo bi lepo kada bi sa nivoa vlasti krenula inicijativa da se, recimo, tamo prema Ovči, gde ima mnogo napuštenih njiva, napravi varošica za nas klošare kao što to postoji u svakom većem gradu u Rusiji, bar preko zime da imamo gde da se sklonimo. Za državu smo mi klošari nevidljivi.
 
Vi sami sebe nazivate klošarom, a drugi?
- Jesam klošar. Meni to nije ni tužno, ni ružno, ni neprijatno. Ne idem, što se kaže, da zavirujem baš u svaku kantu, ali moja realnost je takva da jesam klošar.

I deca stradaju

Ima li i koliko dece koja žive poput vas?
- Ima ih mnogo, samo oni imaju drugačiji krug kretanja od nas odraslih, jer su mnogi primorani da prose. Dovoljno je da malo bolje pogledate po skrivenim budžacima i videćete koliko ih ima. Tuga božja, mi ćemo nekako izdržati, ali bojim se za njih.
 
Poslednji komentari
  • Ludi ja Vreme: 05.01.2014 21:11h

    DOBRO DOSLI U SRBIJU zemlju gde svima osim srbima cvetaju ruze

  • Jasna Simonovic Vreme: 05.01.2014 21:39h

    Svašta..Ovaj gospodin ima pravo na izdržavanje od (zaposlene) supruge! Zar je moguće da sud ili socijalna sljužba ne reaguje u ovakvim slučajevima...

  • pomoc Vreme: 05.01.2014 21:45h

    kako se moze pomoci ostanite u kontaktu sa njim ovim ljudima se mora pomici niko ne zasluzuje takav zivot

  • nedjo Vreme: 06.01.2014 00:27h

    zivote skote

  • nedjo Vreme: 06.01.2014 00:27h

    zivote skote

Pogledajte sve komentare

Pogledajte pravila za pisanje komentara

Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.
Molimo čitaoce alo.rs da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila.
Strogo je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara.
Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.
Redakcija alo.rs ima pravo da ne odobri komentare koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.
Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije alo.rs.
Administratorima se možete obratiti ovde: online@alo.rs
alo.rs VIP